Izgubljeno djetinjstvo ne može se nadoknaditi

Igor Beleš rođen je 1978. u Vukovaru, koji silom prilika napušta tijekom Domovinskog rata. Poslije nekoliko privremenih boravišta stalno prebivalište pronašao je u Rijeci. Do danas je objavio više kratkih priča u časopisima i kolektivnim zbirkama te dva romana. Prvi, Svitanje na zapadu (2012), nije dobio znatniju pozornost kritike i čitatelja, no to je nadoknadio drugi roman, Listanje kupusa, objavljen ove godine (Hena com, urednik Kruno Lokotar).

Roman iz perspektive petero jedanaestogodišnjaka prikazuje početak Domovinskog rata u Borovu Naselju. Njihovo dotad bezbrižno djetinjstvo naglo se počinje mijenjati: vožnju biciklom, čitanje stripova, slušanje glazbe i ostale navike tipične za tu dob zamjenjuju žučne prepirke i razdvajanje dotad nerazdvojnih susjeda, prijatelja ili članova obitelji. Iako dotad o tome nitko nije vodio računa, glavno pitanje postaje tko je čiji i što je čije. Ljudi počinju nestajati, događaju se razbojstva i ubojstva, počinje rat. Zoran, Dragan, Bojan, Goran i Nikolina na sve to gledaju s čuđenjem, nesvjesni da postoje mi i oni, Hrvati i Srbi. Iako je sve bilo protiv njih, spomenuti članovi skupine An odlučuju sačuvati svoje prijateljstvo pod svaku cijenu... Roman je dosad naišao na odobravanje čitatelja i kritike, a dodijeljena mu je i nagrada Fran Galović.

Snimio Nel Pavletić / PIXSELL

Galovićeva nagrada dosad vam je najveće priznanje te vrste. Kako ste ju doživjeli?

Jako emotivno. Knjiga je objavljena tek u svibnju – meni je osobno jako važna, to mi je možda najvažniji tekst koji sam napisao, a Galović potvrđuje da je važna još nekomu. Svatko tko piše želi da netko kaže: bravo, dobro si to napravio. Ne zbog taštine, upravo suprotno – zbog straha da nije uspio na ispravan način prenijeti priču koja mu živi u glavi. Kad struka potvrdi da si napisao dobru knjigu, osjećaš u prvom redu olakšanje, nakon toga stižu svi ostali osjećaji, odjednom. I lijepo je.

U žarištu su Galovića zavičajnost i identitet. U vašem romanu zavičaj se pretvara u mjesto mržnje. Dogodilo vam se to i u stvarnom životu. Kako ste doživjeli tu transformaciju svoga zavičaja?

Dobro ste to rekli – zavičaj se pretvorio u mjesto mržnje. Kad sam napustio zavičaj, bio sam trinaestogodišnjak. Nisam mnogo znao o stvarnom životu, a to mi je mnogo pomoglo jer sam transformaciju okusio tek poslije, s kojom godinom više zrelosti i sposobnošću da razumijem pojam mržnje; djeci je to teško. Mislim da sam to osvijestio tek nakon što se život počeo vraćati u Borovo Naselje – mržnja je tek tada postala opipljiva u podjelama i odnosima među ljudima. Posljedice su toga dugoročne, možda i vječne, jer se povjerenje lako gubi, a teško vraća.

Zygmunt Bauman zapisao je da je bojno polje prirodno stanište identiteta. Može li identitet rasti i izvan bojnog polja?

Možda književna reprezentacija te vrste identiteta ima svoju svrhu, ali u stvarnom životu meni nema ništa romantičarskog u toj tvrdnji – bilo bi lijepo identitet graditi neometano, bez prisile i ugnjetavanja, nasilja i terora. Teoretiziranje o toj temi pojednostavnjuje proces i na neki ga način obezvređuje. Pretpostaviti da se identitet razvija samo u takvim uvjetima zvuči mi kao da kažem da je jedini život koji vrijedi živjeti onaj koji nas izlaže patnji. Osobno bi mi sigurno bilo draže da sam identitet gradio, razvijao, kako već, proživljavajući iskustva vršnjaka koji su odrastali u miru, na vrijeme, u za to predviđenu razdoblju života. Ustrajavati na tome da u svakom zlu ima nečega dobrog i, što nas ne ubije, ojača nas, iako utješno, u najmanju je ruku okrutno, pogotovo iz perspektive čovjeka koji mora prolaziti kroz životne situacije koje nisu univerzalne ili tipične za ljudsku vrstu, nikakvu vrstu zapravo. Mislim da identitet ne mora rasti samo neposredno, s iskustvom življenja, utjecaji nas ulove kroz razne kanale i na razne načine.

Roman je pisan iz očišta jedanaestogodišnjaka. Zašto ste odabrali takvu perspektivu?

Izabrao sam perspektivu djeteta jer sam iz nje i sam doživljavao rat, u prvom redu. Nešto što sam shvatio nakon više godina, iako možda mozak blokira traumu zbog samoodrživosti, to ne znači da je više nema. To zvuči logično, ali valjda to nisam htio vidjeti. Trauma oblikuje sjećanje na stvarnost i vlastiti odnos prema toj stvarnosti. Drugim riječima, dugo vremena moj odnos prema onome što sam proživio zbog rata bio je dječački, bez objašnjenja i argumenata, kao nešto što se jednostavno dogodilo, i što sad? No bilo bi odveć jednostavno da bi bilo istinito. S vremenom se škrinja polako otvara i van ispliva mnogo toga što trebate objasniti i argumentirati da biste mogli nastaviti živjeti. Dječja perspektiva ovdje pomaže da se jasnije prenesu poruke koje sam želio prenijeti.

Likovi iz romana završavaju na raznim stranama svijeta. Nije sigurno jesu li zaliječili rane iz ratnog djetinjstva. Može li se izgubljeno djetinjstvo nadoknaditi?

Sigurno je da nisu, jer se izgubljeno djetinjstvo ne može nadoknaditi. Sve ima svoje vrijeme – kad je prošlo vrijeme za nešto, nema baš mnogo smisla rekreirati životne situacije jer vi niste više ta osoba koja je trebala to proživjeti, koju je taj događaj trebao oblikovati, drukčiji je mentalni sklop. Postaje besmisleno i više vam ne treba niti emotivno nešto znači. Imam sina od osam godina s kojim provodim mnogo vremena i proživljavam njegovo djetinjstvo; ne pokušavam ništa nadoknaditi, samo želim njemu omogućiti da neometano bude dijete.

Kako vidite perspektivu suživota Hrvata, Srba i ostalih na vukovarskom području?

Napisao sam prije kako je teško vratiti izgubljeno povjerenje i mislim da je to najveći problem u Vukovaru. Nekada smo izlazili iz kuće bez zaključavanja vrata, susjeda bi se sama poslužila šalicom šećera kad bi joj šećera ponestalo, a nikoga nije bilo kući. Kad je netko bio u nevolji, susjedi su pomagali, recimo ispumpati vodu iz podruma. Nitko nikoga nije ni pitao treba li pomoć, jednostavno se spašavalo što je trebalo i održavalo međuljudske odnose. Izgubilo se to, taj osjećaj sigurnosti i povjerenja nestao je, bojim se zauvijek. Nisu tu krivi ni jedni ni drugi, ni lijevi ni desni, to se jednostavno dogodi kad narod prođe ono što je prošao. Na jednom mjestu u knjizi napisao sam da se mi nismo razdvojili jer smo se mrzili, nego smo se razdvojili da bismo se mrzili, a to je bila posljedica plana koji je skovao netko iznad nas, onaj tko je imao političku moć jer mi je sigurno nismo imali.

U (pred)ratnom ludilu mladi junaci romana ne žele pristati na nacionalne i ostale podjele, kako su se uspjeli tomu othrvati?

Mislim da djeca ne razumiju te podjele, nisu opterećena nacionalizmom, patriotizmom ni drugim izmima, i to je ono što je odlično, još jedan od razloga zašto sam izabrao dječju perspektivu u razvoju romana. Nacionalizam je nešto što učimo, ne rađamo se s njim. Prvo o njemu učimo iz udžbenika, učimo kako postoje svi ti važni datumi kojima slavimo nacionalizam u ovom ili onom obliku, i on u teoriji nema negativnu konotaciju. Prije rata mislim da nisam izvan školskog konteksta nikada čuo da netko rabi tu riječ. Nakon rata svašta se počelo trpati pod taj pojam, ali djeca se i dalje uspijevaju držati svojih pravila i podjela.

Budući da nisu mogli pronaći oslonac ni u kome od odraslih, pa ni u roditeljima, jedanaestogodišnjaci se u romanu okreću samima sebi. Roman je u tom smislu pohvala djeci, ali i prijateljstvu?

Djeca imaju tu začudnu tvrdoglavost koja će ih voditi do cilja, na ovaj ili onaj način, najčešće onaj teži. Njihov pokušaj da očuvaju svoje prijateljstvo nitko nije uspio spriječiti, no gruba realnost bila je takva da nisu ovisili sami o sebi i nisu mogli opstati bez pomoći odraslih. Ta tvrdoglavost dovela ih je do toga da moraju odrasti prije vremena, na mnogo teži način jer, u konačnici, odrasli su ih htjeli razdvojiti za njihovo dobro i poštedjeti ih svih ratnih katastrofa kojima su na kraju svjedočili. Ne znam je li prijateljstvo na kraju pobijedilo, ako jest, možda nekom Pirovom pobjedom?

Jeste li ovim roman iscrpli temu ratnog djetinjstva ili će biti još sličnih nastavaka? Pišete li što novo?

Mislim da jesam, mislim da sam izbacio iz sebe ono što je trebalo izbaciti, ali nikada više neću reći nikada jer sam još prije nekoliko godina tvrdio da neću pisati ratni roman. Prvo zato što nisam mislio da je potreban još jedan roman o Domovinskom ratu. Otvarati stare rane iznova i iznova – na taj način nikada ne možete ići naprijed, ostajete zauvijek zarobljeni u nekom kolektivnom sjećanju, a za to vrijeme život teče i ne čeka nikoga. Nisam htio biti taj čovjek. A onda sam pomislio da ću možda na taj način zapravo zacijeliti rane, pomiriti se s nekim svojim duhovima i pustiti ih na svjetlo.

Novi tekst nema veze s ratnim temama i ne vjerujem da će u nekom trenutku skrenuti na taj put. Za neku dalju budućnost, tko zna...